TEK SAD JE ČUJEM!

 

Ja sam svojih devedeset slijepih odživjela,

pod ovim suncem.

Ti živi svoje vidovite!

Ne zaboravljaj i ne smeći s uma;

da nije mojih slijepih bilo,

ni tvojih vidovitih ne bi ti se snilo!

S tobom rod nam iz tmine isplivava.

Donijela sam ti šaku smričaka.

Divlja hrana daje divlju snagu.

Poznate su ti muke na stazi robova.

Sve drugo je ljepše i bolje od robovanja.

Koračaj!

Sunce i ptice ne gubi iz vida.

Krvave noge istine libe se puta poniznosti.

Jedi što imaš, živi dok možeš!

Nitko nikad neće uskrsnuti!

Svjedoči, a glavu ne diži uznosito,

jer to umu ne priliči.

I križ pravednosti je samo križ,

naprava za raspinjanje! –

govorila je davno baka,

a ja je tek sada čujem!

 

 

MALA SESTRA

 

ta naša mala sestra

ta uboga sestra

voli duhove

a mi nikako ne razumijemo

njenu mladost

njene ljubavi

njena junaštva

njene postupke

diplomirala je

magistrirala jezike

što se druži s nama

razapetima

na križevima

i križanjima

neistina

i nevjerica

ta naša mala sestra

vjeruje riječima

pa zar to nije ludo

pa to je ludo

i u ludnici je završila

naša mala sestra mira

ona vjeruje riječima

a njoj nitko

 

 

O ANI IZ PETRINJE

 

čemu smo ih učili ana

činilo se da su htjeli u ljude

mi smo sadili cvijeće voljeli

ti učiteljevala vilovala

oni pleli pleter straha

dok se nisu uplašili i podivljali

govorila si riječi hrvatske

kao da prosipaš latice

njihova zima nije podnosila

osipanje cvijeća

ana staklenici su te dočekali

mirisom i pjevanjem

kultivirani kaktusi su lijepi

iako cvjetaju u nevrijeme

kako ti je lijepa haljina

kako oči kako kosa

njihala si oblinama jedrinama

ni stopalima ti nisu smjeli

šaptati snatrena snoviđenja

ti si vijorila zastave

ljepote dobrote ženstvenosti

lijeporječivosti znanja

zavijali su kao vukovi

po krčmama pustinja

obljubljivajući te u čežnjama

visoko plove oblaci

uhvatili su te ana

a zašto bi se bojala

ipak tvoja svilena haljina

slaba je bila zaštita

tvoje bijelo rublje

tvoja čipkasta hrabrost

kako da ti priđemo nedostižna

laju čovječjim glasom

u bradu zarasla usta

nožem rđo nožem

jer nisi ni muško

ni čovjek ni zvijer

muško bi znalo čovjek bi znao

zvijer bi uživala u mesu i krvi

a ti silu u strahu urličeš

nožem mi priđi spodobo

drukčije nećeš moći

netko je pustio rafal dug

da li iz zavisti ili ljubavi

nije poznato

svi su okolo bili tvoji đaci ana

pokopali smo te umili oprali

haljino novu smogli

tako si bila lijepa

zemlja je zasjala primajući te

mi sadimo cvijeće u njenim njedrima

ono ne treba sunce

grije ga tvoja obožavana slika

ti jedina družiš se s bogovima

mi s cvijećem i pčelama

znaš ana pjevamo ponekad

tvoje pjesme

a cvijeće se smije smije

tvojim usnama

ljube te pčele leptiri

 

 

ČOVJEK

 

čovjek je zaborav u vremenu

kad ode

za nepovratnima

u svjetlost

u vječnost

u titraj kozmički

u bijelu svjetlost nebola

u iskru u kamenu

u slutnju ravnice

u tamu počela

u more vremena

u list drveta

u njedra zemlje

u korijen travke

nema oka da vidi

ni uma da zapamti

ni glasa da dozove

iako sve konačno spoznaje

umro si svijete

vjetar raspršava uspomene

ječi strah u mislima

onih koji žive dalje

 

 

POSVETA

 

u predahu

skoko i ja

one večeri

otputili se put zagorja

i njegove čežnje

dvije samotnice čekaju

oh marčela

osedlali smo limenog konja

proždirao je kilometre

sunce je tražilo vrata počinka

rijeka tananom vodom tekla

planina se pela u nebo

čuju se pucnji naših

listopad 1991

rat

kako mala a kako stravična riječ

vidjeli smo

ona čeka pa čeka

deset godina

u paževom imenu život gradi

kao djevojčica me slušala

sad je jedva vjerovala

skoko i vi u uniformi

lahor rata nam hladi mozgove

grijemo ih čežnjom i sjećanjima

držite se djevojke

bože moj domovina nam je u uniformi

skoku u atelieru ne prepoznaju kipovi

žene čekaju nas

stižu proljeća

prema frontu na kupi

dok zaglušujuće gruva

iskreni krik

želim da umreš

bar minutu prije mene

zapovjedniče

posveta skokina je iz tog vremena

na jednom od kataloga

među kipovima

strah do bola

 

 

OPREMANJE RATNIKA

 

moja me draga

skida

pere i struže sa mene

sve ljubavi i doma udobnosti

meni valja u rat

okom potonulim u tugu

zapaža sve moje nesavršenosti

nježnosti i krhkosti.

 

čeliči me hladnom vodom

pere me i miluje

svaki madež

svaki ožiljak

naše dugovječnosti

 

ne da suzi na oko

hoće da zapamti

neki svoj znak na meni

ako me među mrtvima

bude morala prepoznavati

 

po meni prosipa svu sebe

neka se zna da sam njen

i od svih zala i nevolja zaštićen

 

odijeva mi čisto ruho

rukama njenim milovano

prano peglano

 

to je bilo prije dvadeset godina

 

molila je sestru smrt

pogledaj ga kako je

lijep mlad i odlučan

ako ga zadobiješ

budi mu nježna

budi mu čestita

 

najbolje što imam

sina i muža

šaljem ti u susret

ti gospodarice nepredvidljiva

 

srce joj se cijepa

duh cvili

stoji na  ognjištu ljubavi

 

ponosna je

malo je reći

a njena ljubav teška je svima

 

vidi svojim vidovitim okom

huči vihorima zla

tisuću devetsto devedeset prva 

druga

treća

 

 

život je pjesma

 

hrabrost pjeva

dok lete oblaci

 

oglušite uši

moreplovcima dobra

pomamom ih mame

scile i haribde

novoga doba

 

hudi ratnici su

uvijek odlazili

iz ovoga doma

 

škropila nas je sveta voda

 

krunica nas čuva od uroka

 

ležali smo

u blatu vodi i mrazevima

branili lijepu našu

najmoćniju

od svih nimfa

domaju hrvatsku

 

neuništive smo bebe ljubavi

hej smrti

u krhkom smo i ranjivom tijelu

 

ali moraš po nas

 

 

POSJET

 

noćas je došla

moja pra pra pra pra baka

atena palada

božica lova i rata

da me posjeti

ležimo promrzli

u vodi i blatu banije

dok nas gađaju

strojnim mecima

i šrapnelima granata

sa brda na kojem je groblje

i crkva svete katarine

lebdimo između sna i jave

na liniji smrti

dvadesetak ih je otputovalo

samo ostaci oko nas

nije im čak ni zima

kad te metnu u kutije

ili pojmove povijesti

zarobljenik si ništavila

sve dok nesavršen lutaš

od zemlje do neba

nepoznat

dotle si netko i nešto

kad te zatoče

tugaljivo pjeva

tvoja krletka

netko ne sluti

da si bog

a ti jesi

jedino je uvjet

da koračaš

letiš

misliš

dišeš

potomče zaborava